Wednesday, 1 February 2012

Chimamanda Ngozi Adichie: Half of a Yellow Sun


I didn’t even know that there was a war in Biafra in the 1960ties. I was surprised that there is still somebody today writing fiction based on wars. I have thought that this sort of stories belonged to the age of Tolstoy and that there is nothing more to be said. Why would anybody want to dig into war? Isn’t there enough of it on the TV?
I took the book because I have seen the author speaking at the TED conference. I was really impressed by her when she spoke of the danger of a single story, of what happens with our perception when we know only a single story about a country, people or a continent (answer: prejudice). I have a feeling that her Nigerian background gives an edge to her intelligence. She sounds fresh and inspiring. Her critique is said with the heart. 
My first boyfriend originates from Africa. By knowing him and wanting to know him even more, I have developed a senisiblity to people originating from that continent. His family comes from Rwanda and they had a bloody war. Mine originates from Yugoslavia and we had ours. I guess that I was naive in thinking that war on a different continent should be any different. This book kind of made me realize that they are all the same. It helped me heal some of my own wounds. 
What was new however were stories of people in war. I especially liked the side character of Kainene, sister of Olana. I could easily identify with Olana, she was so natural to me, into books and rather naive. I could not identify so much with Kainene, which seemed cold-hearted and sarcastic, all into money. The fact that in the end I liked Kainene more, well, it was rather cathartic. (It helped that she has reminded me of my ex-boyfriend). 
The story of war is told through the perspective of three protagnist. The first is a young boy Ugwu who is a servant of Odenigbo, a young professor in the university town of Nsuka. The second voice is of Olanna, a wife of Odenigbo, who moves in with him at the beginning of the book. The third voice is of Richard, the only foreigner in the story, who falls in love wtih Olanna’s sister Kainene at the hotel in Lagos. Olanna and Kainene are daughters of rich parents. With this cast, the author has managed to capture both the male and female perspective, that of people who faught in the war, because it was theirs without choice. With Richard, she gives us a glimpse of how the war can be seen through the eyes of an outsider. 
Before the war, sympathies are rather clear, my judgement about characters rather solid. In the war, they start to shift and soon, one has to leave behind the peace mentality and just watch the tragedy unfolding. There is nothing romantic in the war. Pain and loss are the only things that remain. There is nothing interesting in the unpredictability of the war. When the author asked her parents, if they would talk about the war, all they said was that what is important is, that they have survived. That is the whole truth. 
I have cried and I have laughed with characters while I have read the book. What more could I add? 

Monday, 14 November 2011

Uroš Filipović: Staklenac


Dok sada slušam pjesmu Smoke Natalie Imbruglie i s tom još jednom tužnom slikom koju imam o jednom zagrebačkom dečku koji mi se jako sviđa, mislim da se konačno mogu osvrnuti na ovo što sam pročitao. Kada razmišljam o knjizi, a crno-bijela naslovnica ne pomaže ni najmanje, odmah me uhvati neki dubinski strah koji ne mogu da smjestim nigdje u tijelo, već kao da je raspršen u mom udahu i mogu jedino da ga izbacim kroz izdah. Kroz mnogo izdaha. 
Uroša ću zvati po imenu, pošto je knjiga autobiografska, dnevnički zapis osobe koja zaista postoji. Sada na kraju, mogu samo vidjeti njegovu tugu, sistematsko urušavanje, nemogućnost da se osobnost izrazi. Kada čitam njega, kao protuotrov mi trebaju pjesme Jelene Karleuše, skoro pa jedini pozitivni glas koji dopire iz tog istog Beograda. Jelena je mlađa, mojih godina, Uroš je stariji, i u toj razlici glasova kao da se može vidjeti protjecanje vremena. 
Zapisi počinju oko 1986. godine i završavaju 1993. godine. Imajući u glavi AIDS, raspad Jugoslavije, rat, zaista je nemoguće zamisliti kako netko može živjeti sretno u Beogradu tih godina, biti gej muškarac koji sretno izražava svoje biće. I onda tu ulazi Mitja. Njegova seksualna želja kao da mu pomaže da ostane na zemlji, kao da ga čini imunim na nacionalističko ludilo i kao da pomaže drugima da ih ustabili. Priča kako štićenici njegovog muškog kupleraja zasnivaju heteroseksualne obitelji, a onda mu s djecom dolaze čistiti stan iz čistog prijateljstva, to je možda ono najljepše što sam pročitao u tome. (Mitja kao Fiona iz Steinbeckovog Sweet Thursday). To je vrijeme gdje riječ gej ne postoji, jer i sam seksualni čin između dva muškarca je u Srbiji dekriminaliziran 1993. godine. 
U Uroševom glasu se osjeća još par nota, npr. Beograd koji gubi na svome statusu metropole. Uroš upoznaje mladića koji je netom stigao iz Osijeka kao izbjeglica, te kaže da je Beograd prljav, te kako njima u školi nije bilo bitno tko je bio Hrvat, a tko Srbin. I tu Uroš za njega upotrebljava riječ Hrb, koja je čini se uvriježena: Srbin koji je pohrvaćen. Tu je još idealizacija muškog tijela kroz antičku Grčku, gdje je muško tijelo gotovo kao kip, te s time idealizacija mladosti, muški kod časti na beogradskim “štajgama”, elitistička slika svijeta itd. Eto, već sada je tu Urošev glas u meni, glas promatrača i sudca. 
Ono što meni ipak ostaje kao dominantna slika je muškarac čije seksualno biće nije integrirano u ostatak njegove osobnosti, seksualni čin bez emocije, seksualni čin koji se skoro pa doživljava racionalno. To je usamljeni muškarac, koji kao da živi u vlastitoj tvrđavi, vlastitoj velikoj tvrđavi u kojoj je on jedini gospodar i gdje nitko ne ulazi ni izlazi. U sljedećem zapisu vidim tu nemogućnost da se izađe iz usamljenosti, a slika staklenog Uroša mi ostaje kao osobni demon. 

3. kolovoza 1993. godine
Danas je dvadesetogodišnjica moje prve “prave ljubavi”, ako tako nešto uopće postoji. (...) Kad razmišljam o Filu i sebi, najčešće nas vidim kako sedimo jedan naspram drugog u njegovoj zadimljenoj, polumračnoj sobi, i razgovaramo. Najveći deo vremena tokom ovih dvadeset i više godina, proveli smo razgovarajući. Izgleda da je u tome tajna dugovečnosti našeg odnosa. On tvrdi da je tajna u slaganju naših zodijačkih znakova - Strelca i Blizanca. Možda je u pravu. U njemu sam, po prvi put u životu, našao osobu sa kojom sam mogao da komuniciram. Pre njega, svi moji partneri su mi, nakon seksa, brzo dosadili. U Filu sam, po prvi put, našao “intelektualno stimulativnog sagovornika” koji je uspevao da utoli moju žeđ za “pravom ili suštinskom komunikacijom”. On je, također, bio jedna od retkih osoba sa kojima me nije bilo strah ni da ćutim. Sa njima sam čak i duže periode tišine lako podnosio. Nisam osećao obavezu da stalno i po svaku cenu moram nešto da pričam kako bi održao razgovor. Nekada je čak i ćutanje bilo oblik komunikacije. Bili smo i ostali toliko različiti po karakteru i temperamentu, ali nam je zajedničko bilo unamunovsko “tragično osećanje života”. Obojica smo patili od dosade i melanholije. Zajedno smo pokušavali da nađemo izlaz iz spleen-a svakodnevice, da nekako prevaziđemo otrcani “teadium vitae”. Ali iako ni na teorijskom ni na praktičnom planu nismo uspevali da pronađemo rešenje, naši razgovori i sukobi pomagali su nam da otkrijemo i budemo upravo ono što jesmo. Naš odnos nije nikada bio idealan, ni lak. Bilo je tu ljubavi i mržnje, slaganja i svađa, ali retko ravnodušnosti. Iako se poznajemo tolike godine, još uvek imamo o čemu da pričamo, još uvek imamo strpljenja da se međusobno slušamo. Nismo se ućutali. Nismo postali ravnodušni. Nismo još umrli.  

Tuesday, 8 November 2011

Michel Ocelot: Dragons et princesses

Le jour s’achève la nuit arrive
C’est pour qu’on peut vivre un nouveau rêve
Nos rêves,
nous les décidons,
nous les déssinons,
nos rêves
nous les inventons
nous les habillons
nos rêves
nous les désirons
nous les construisons
nos rêves
nous les décidons
et nous les vivons.

Quand j’ai entendu cette petite chansone dans le première conte de fée, je me suis senti comme un enfant qui se prépare pour le sommeil. La fait que c’était le soir et j’étais dans mon lit m’a beaucoup aidé de s’immerger dans l’atmosphere et la logique créatrice d’auteur. Maintenant, quand j’ai vu tous les contés, je suis à la fois triste, qu’il y a seulement dix, et à la fois content que le petit voix d’un petit garçon qui déssine ses propres contes est resté dans mon esprit. Maintenat, que je me ballade dans la rue, il me parle.

Je suis plus riche que avant. Les contes écrits par l’auteur, les contes du monde adapté par l’auteur, ils sont très différents l’une d’autre, mais l’espoir, la gentillesse, le bonheur, tous ça, ils partagent. Les protagonistes sont toujours les princes et les princesses contre les dragons, les défis de la vie et de l’ordre social, contre les rois et les pirates. Il y a toujours quelqu’un sage, quelqu’un avec plus d’experiènce qui aide aux ces deux jeunes (il y a aussi une fille qui dessine avec le garçon).

Quelques fois, les histoires m’ont apparus trop simple, mais à cause de sentiments des protagonists, la mélodie de leur voix et à cause de bonheur qui arrive avec chaque fin heureux, j’étais coinvancu. Maintenant, les histoires sont comme la référence de la possibilité du bonheur. Et le première conte, la Maîtresse des Monstres, c’est comme un rêve archetypique que j’avais besoin.

Monday, 31 October 2011

Les auteurs différents: Paris, je t’aime

Je ne croyais pas qu’un tel film existe. Une telle richesse des histoires et de caractères. Oui, c’est un peu trop franco-britannique et trop franco-américain, mais comme même. J’ai une impression que pour donner la vie, ou un voix à une ville, il est nécessaire d’avoir une multitude des auteurs avec les perspectives très différents. Si non, la ville est telle de la solitude. Ca ce n’est pas très grave non plus. J’ai pleuru le plus à la fin. L’image d’une femme qui vient à Paris pour la première fois, qui a appris la langue pendant deux années et qui a tellement de l’humilité qui l’a donne la chance de voir le splendeur de la ville. Quelque fois je me suis senti que toutes les villes sont de mêmes, que les couleurs du jour et de la nuit sont un peu similaire partout. Et c’est vrai. Mais, il y a des villes qu’on connait, et ceux qu’on ne connaît pas. Moi, je connaîs Paris et je veux le connaître encore plus. Quelques amours dans la vie sont pour toujours. Trailer

Wednesday, 26 October 2011

Cédric Klapisch: Les poupées russes

J’ai vu le visage d’acteur dans le DVD. Il m’a semblé plutôt mignon, moins de côté beau, plus de côté sympathique. J’ai lu la déscription, il qui entre dans la trentaine et ses recherches, où plutôt, il cherche elle, une femme pour la vie. A la fin, il n’est pas seul dans sa recherche. Sa ancienne copaine cherche un prince, sa mère aussi. Là, j’avais une impression comme nous sommes tous les mêmes, tous dans cette recherche.

Au début, c’est à Paris, après, il tombe amoureux d’une fille à Londres, une qu’il connais déjà longtemps. Il tombre amoureux d’une autre, une super-modèle. L’histoire va vers la Russie, Moscou et Sankt Petersburg. Le jeune homme doit décider entre l’image idéale d’une femme et une femme réele. Un peu comme Richard Bach dans sa recherche de la femme idéale dans le livre dont j’ai oublié le titre.

J’avais beaucoup de sympathie, même empathie pour cet homme. En fait, il est seulement deux ans plus jeune que moi, il est comme moi en train de entre dans la maturité. J’ai pû sentir dans le film cet appartenance au espace européen. Je m’ai souvenu que j’ai vécu les histoires similaires, j’ai pû reconnaître les comportements d’un jeune mari qui organise le marriage intérnational, sa soeur qui est dans une rélation auto-déstructive, le joie de marriage quand les gens sont assez naïves et honetes.

C’est incroyable comment le film m’a montré les conflicts intérieurs que j’ai en ce moment, comme nous vivons dans les contes des fées avant que nous admettons que la vie nous demande plus de courage que un prince à besoin de montrer dans un conte.

Le protagoniste principal, il est un peu comme quelqu’un au qu’il fallait aspirer, sensitive, gentil, qui se battre quand il faut, qui devient con s’il n’est pas honète avec les autres. La scène la plus drôle est peut-être celle quand il presènte sa copine lesbienne comme la fiancé à son grand-père trop curieux. Célà est vraiment original, un des trucs qui me montre où je vis, que Paris et Zagreb sont les villes très différents. La scène du marriage à Sankt Petersburg, quand les différents gens de ma génération fécilitent aux jeunes marriés, dans les langues différents, avec les accents en anglais de leur pays, c’est là que je vois que je appartiens à ce continent. Trailer