Čuvši da će se pri Filozofskom fakultetu otvoriti program za kreativno pisanje koji će voditi Julijana Matanović, poželio sam pročitati još jednu knjigu (uz prethodnu Zašto sam vam lagala koju pročitah prošle godine). Odabrao sam njezinu zbirku kratkih priča koja je bila nagrađivana. Neke priče su vrlo kratke, a neke dovoljno duge da imaju vlastitu dinamiku.
Najviše me dirnula priča Zapis o duši, o odnosu koji se stvara između pojedinca i jednog specifičnog mjesta. Nježna priča, zapravo ljubavna priča o susretu između autorice i Osijeka, gdje se ona neprestano njemu vraća, bilježeći kroz to vlastito odrastanje, vlastite mijene i šire društvene promjene. Zadnja priča u knjizi je zapravo tragična na nekoliko nivoa, svjedok rata koji je poharao Bosnu, Šuti, gluvo bilo. I treća priča koja me se je dojmila je Bilješka o piscu gdje sam dobio uvid u dinamiku profesora i studenata književnosti, jedan poseban svijet sastavljen od priča i knjiga, gdje dobivamo uvid i u najviši domet jednog književnog teksta: Ponavljala je da je iskrenost jedino pravo utočište pisca i strasnoga čitatelja. I to je možda jedna od glavnih odlika same autorice.
Sve priče su ispričane u prvom licu, koje je uvijek žensko, i poznavajući životni put autorice iz prethodne knjige, ne mogu se oteti dojmu da je velik dio priča zapravo autobiografskog karaktera. Možda su zato sve priče vrlo autentične i kroz njih se provlači jedan glas. Dobivam dojam da je taj glas ustrašen i ponizan, kao da ima manjak samopouzdanja i strepi pred čitateljem kao što učenik strepi pred učiteljem matematike (ovo je skoro slika koju bi autorica upotrijebila). Gotovo da bi pomislio da je autorica savršeno uklopljena u rodnu ulogu koju joj je namijenilo društvo.
Ipak, moram priznati da ima jedan komadić stila koji nalazim iritantan i koji mi otežava čitanje, a radi se o nepotrebnoj stilizaciji, svojevrsnom izbjegavanju direktnosti i traženju sućuti. Ponekad taj efekt postižu nepotrebni detalji, a ponekad preopširni opisi poznatih nam činjenica iz priče.
Kako mi je ovo već druga njezina knjiga koju čitam, nalazim možda jednu bitnu sociološku karakteristiku kod autorice, a to je prešutna osuda komunističkog režima, i s njime povezani nacionalizam (koji je tek malkoc načet u spomenutoj priči o Bosni). Ono što pak smatram izvrsnim u tom profiliranju je prikaz klasne hijearhije koja je postojala i u komunizmu, i na selu i u gradu, između regija, gdje su jedni ipak bili jednakiji i vredniji od drugih, te da se uvijek nađe ljudi koji ne mogu odoljeti prilici da zgaze slabije od sebe kada im se za to ukaže prilika.
I za kraj, jedan izvrstan citat kako se nasmijati nesreći u životu: Ipak se pitam po kojim je skriptama Bog polagao pedagogiju.
No comments:
Post a Comment