Slavenka Drakulić: Frida ili o boli

Život, a ne smrt, još je uvijek za nju bio daleko veći izazov. Trebalo je poroditi samu sebe. Oživjeti samu sebe. Podnositi svoju osudu bez mogućnosti žalbe. Živjeti. To je ukratko stav s kojim polazi Frida Kahlo prvo nakon preživljene dječje paralize, a zatim nakon nesreće koja će joj uništiti leđa i zahtijevati jednu operaciju godišnje do njezine smrti. I upravo je bol, invalidnost, bolest, ono što Fridu definira u potpunosti, jedan demon kojem nikada ne uspjeva pobjeći, koji joj je najbliži sustanar i koji ju dijeli od svih ostalih.

Slikarski štafelaj joj je dala majka iz želje da prikrati svoju vezanost za krevet, slikanje ju je odvelo Maestru, poznatom slikaru Riveri i u jedan odnos u kojem je uvijek tražila potvrdu, prihvaćanje i razumijevanje. A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju - i da je to dragocjeno. Kriva sam, Maestro, što sam te pretvorila u boga i dala ti božanski zadatak, a zatim bila razočarana kada ga nisi ispunio. Ljubav, partnerstvo i privlačnost, nevjera, bijeg, prijateljstvo, samo su neki od elemenata njihovog odnosa, kao sastojci dinamike planeta privučenih vlastitim gravitacionim silama od kojih ne mogu pobjeći.

I njezino slikanje nije tu da od nje zadovolji želju ega da postane slikarica, premda joj godi pažnja kolekcionara i slikara u New Yorku i Parizu, to je za nju sredstvo preživljavanja. Slikanje je tu kao odraz života, kao jedan alat kojim se služi da pobjegne boli i njezin jako konkretan odgovor na to što umjetnost treba da bude. Njezina umjetnost je intimna i personalna, na malim platnima koja stanu na njezin krevet za razliku od raskošnih murala koje slika njezin muž.

Frida nije svetica, zločesta je i prema sestrama i prema Maestru, posesivna i ima cijelu vojsku onih koji brinu o njoj. Ima i još manje lijepih detalja koji svjedoče o njezinoj okrutnosti i koji nam svjedoče o jednoj osobi od krvi i mesa. Ali to i nije bitno, jer iz Fride progovara sam život, njezina bol i njezine slike, njezina ljubav prema Maestru, to su tri elementa koji plešu jedan začarani ples do samoga kraja. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život. 


Knjiga je jednostavno prekrasna, prikaz intimnog života jedne osobe, daleko od svjetla galerije ili lijepih haljina kojima se ona pokazuje, u njezinom krevetu gdje leži nemoćna. Kao da pratimo jedan duh, ponajviše kronološki, ali prije na tom putu borbe i neposustajanja. Kao jedna inspiracija našem vlastitom životu. Kao poziv iskrenosti i ispunjenosti.

Borila sam se sa svojim demonom tako što sam ga ogolila, pokazala, prokazala. Bila sam nemilosrdna. Izmorila sam svoju bolest, isisavala je i iskorištavala. Žilavo sam joj se odupirala. Živjela sam u stanju stalne unutrašnje napetosti, podijeljenja na dva dijela koji se bore na život i smrt. Izvlačila sam bol iz dubine na površinu, a zatim je izložila svjetlu i pogledima, a demon to mrzi. Izlagala sam ne samo njeno lice, nego i tijelo i noge i rane i srce i trbuh i kičmu. . . To mi je davalo snagu. Moja je pobuna bila skandalozna jer ne samo što sam slikala, već sam slikala i bol i bolest! Bolesni ljudi to ne rade. (...) Ja sam pristala na svoju osudu.

Jean Echenoz: Je m'en vais

Dans cette histoire l'auteur nous raconte une année dans la vie d'un homme parisien. On commence chez lui en moment où il quitte sa femme. Il dit Je m'en vais et à la fin avec les mêmes mots il revient au même endroit. Même s'il est toujours entouré d'une femme, son épouse, une amante ou la femme pour une nuit, ce n'est pas sa vie privée qui donne le rythme à l'histoire, mais plutôt sa vie professionnelle. Il a une galerie au centre-ville où il rencontre les artistes, les experts des arts, les collectionneurs. Le marché va mal et son associé lui propose d'aller au Grand Nord au Canada pour récupérer certains objets d'arts primitives. Une fois retourné, les coffres avec les objets, qui ont une valeur très importante, sont volés et il est presque ruine. Je ne dis plus, parce qu'on peut lire l'histoire comme un roman policier.

C'est exactement là où je ne partage pas mon goût avec celui d'auteur. Il évite systématiquement de nous expliquer la vie intérieure de Ferrer. Je manque de débout la motivation des protagonistes, sauf les plus élémentaires, le sexe et l'argent. Et c'est exactement le but d'auteur. Il veut que nous construisions notre point de vue seulement par les actions extérieures de ses protagonistes. Et c'est vraiment impossible. L'histoire semble être plutôt mécanique et même si je voulais voir l'évolution et la fin de l'histoire, parce que c'est bien écrit, cela était ennuyeux. Le personnage principal, celui de Ferrer, est resté un inconnu.


Mais, quand même, c'était le plaisir de se prommener à Paris, parce que l'auteur est très détaillé dans la description de mouvements physiques de ses personnages. Et le livre a encore une odeur d'une crème solaire (un ami qui vit au bord de la mer m'a prêté ce livre).


Le livre a reçu le Prix Goncourt en 1999.

Anaïs Nin: Eros Unbound

I got this book as a birthday present from a friend, with an assignment to read it very carefully. She did not know the exact content of the book or that Anaïs Nin was well known for her erotic stories, but she was always attracted to the quotes of the author that she stumbled upon accidentally. They spoke of liberty and courage. Myself, I didn't know anything about the author, so the book was a wonderful discovery.


The imminent consequences are the following. Even though I am a gay man, I was really aroused when she spoke of erotic and sexual meetings between heterosexual men and women. Her writing has brought a whole new perspective on what sensuality is or at least what it could be. I am also motivated to explore it further, both in real and in writing. Well, you have been warned of the possible implications, now I can continue about the book.


Her writing is very simple and sometimes it flows in several directions. She doesn't care to make a point, she doesn't care about the narrative, but focuses on the experience of her female heros, a web of desires, temptations, inhibitions and new discoveries. They are almost all very young, below 30. Some of them are models that encounter painters and sensuality is really in the air. One of them is a women from high-class Parisian society that goes to an orgy. Each story is different, but points towards the intercourse and the orgasm. Some of them could be real, some of them pure fantasies.


Importantly, whatever she writes about, however far that may be from the codes of society, her voice is always tender, and even when sex is rough, the inner being remains gentle and that is probably what gives this work such potency. Her gentle voice in the expectation of an orgasm. Sometimes you are introduced to it through a particular scent from Morocco, sometimes through a magical night on a beach in Normandy and sometimes you cannot see the difference between art and life, all of it entangled into one.


The book itself is published by Penguin as one of 20 classics that speak of love. The author is one of three women (of which two are French) that ended on the list. Stories were collected from her two other books, The Delta of Venus and Little Birds. Somehow I feel that this is exactly what we need to appreciate sensuality in a world that is so much filled with sexual allusions for the purpose of marketing and profit and where sex has really became the product on our shelves, instead of it being a personal and mysterious experience.

Renato Baretić: Osmi povjerenik

Nakon što se probudi, Siniša, zagrebački političar i glavni junak romana, je smijenjen sa svih svojih pozicija uslijed političkog skandala koji se dogodio protekle noći i za kaznu poslan na maleni otočić u Dalmaciji da bude Vladin povjerenik i uspostavi lokalnu vlast. On pravi naivac, a i mi s njim, se tek moramo naviknuti na jedan pomaknuti svijet koji vlada na otoku gdje nema mobitela, gdje je tek jednom stanovniku ispod 60 godina i gdje nitko zapravo nema potrebe za lokalnom vlašću, jer stanovnici zadovoljavaju svoje potrebe na drugi način. Ali dok ne uspostavi pravni poredak na otoku, Siniša se ne može vratiti u Zagreb i u političke igre koje ga zaokupljaju, te za koje živi.

U tom raskoraku želja se razvija i radnja ovog romana i srećemo još četiri dirljiva junaka - Tonina, Selima, Zehru i tajanstvenog svjetioničara. Srećemo tu osobne tragedije, otočki mentalitet, sukob modernog i tradicionalnog i priču o junaku koji mora biti udaljen od civilizacije da bi pronašao ono što je njemu zapravo bitno u životu. Ako vas ovo sve podsjeća na seriju Život na sjeveru i ludi Cicely, niste puno pogriješili. Otok se zove Trećić (jer naravno postoji i Prvić i Drugić s kojima je Trećić u zavadi), a Siniša je već osmi povjerenik koji pokušava uvesti red na otok.
Otočani govore svojim dijalektom, koji sam ja uglavnom preskakao, jer je bio pretežak za dešifrirati. Bitno je da je zadnja fraza izrečena na tom dijalektu i u njemu je sadržan kraj knjige (koji dakako onda nisam razumio).

Premda sve počinje kao zabava i ispričano na humoran način, ipak sam bio dirnut na kraju jer sam zavolio likove baš onakvima kakvi su. U svakom slučaju pročitati. Meni je bila izvrsna priča o tome kako jedan odlazak u zabit može završiti osobnom transformacijom.