Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

Nisam nikada pročitao sve bajke Ivane Brlić-Mažuranić, osim onih koje sam našao na internetu ili na jednom CDu s animacijama. Naravno, najviše mi je u sjećanju ostala Šuma Striborova sa svojom krasnom ljubavnom porukom gdje nam je draža sva nesreća svijeta od sve sreće svijeta ako u njoj nema onog koga volimo. Sličnu duboku poruku ima i priča Bratac Jaglenac i sestra Rutvica, te Kako je Potjeh tražio istinu. U preostalim pričama nije uvijek jasno izrečena, premda možemo reći da skromnost, predanost, vjernost, dobrota, nesebičnost i ostale osobine uvijek pobjeđuju. Ipak se radi o dječjim pričama, pa je potrebno da snahe guje, zločeste maćehe i kivne dvorjane snađe i pravedan kraj.

Vjerovatno bi se mogla napraviti jasna sociološka analiza rodnih uloga u ovim pričama, npr. glavni zlikovci u pričama su uglavnom žene, osim u jednoj, a i u toj je čovjek nagovoren na zlo od vlastite žene. Ako izuzmemo taj aspekt, onda možemo uroniti u jedan čarobni svijet djece i odraslih, starih mudrih baka i djedova, najčarobnijih zlikovaca i nadnaravnih stvorenja. Također, igra jezika je prekrasna i jezični fond je velik, ne samo u imenima likova poput Toporko, Jagor ili Neumijka, već i u nizu riječi, koje su možda zastarjele, ali krasno zvuče. Ritam priča možda nije uvijek posve jasan, ponegdje priče vrludaju amo-tamo bez jasne pouke, ali nas s druge strane drže uronjenima u taj čaroban svijet.

Knjiga je naravno prisutna u svakoj gradskoj knjižnici. Za one kojima je korak lijen, postoji i tekst on-line.