Slavenka Drakulić: Frida ili o boli

Život, a ne smrt, još je uvijek za nju bio daleko veći izazov. Trebalo je poroditi samu sebe. Oživjeti samu sebe. Podnositi svoju osudu bez mogućnosti žalbe. Živjeti. To je ukratko stav s kojim polazi Frida Kahlo prvo nakon preživljene dječje paralize, a zatim nakon nesreće koja će joj uništiti leđa i zahtijevati jednu operaciju godišnje do njezine smrti. I upravo je bol, invalidnost, bolest, ono što Fridu definira u potpunosti, jedan demon kojem nikada ne uspjeva pobjeći, koji joj je najbliži sustanar i koji ju dijeli od svih ostalih.

Slikarski štafelaj joj je dala majka iz želje da prikrati svoju vezanost za krevet, slikanje ju je odvelo Maestru, poznatom slikaru Riveri i u jedan odnos u kojem je uvijek tražila potvrdu, prihvaćanje i razumijevanje. A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju - i da je to dragocjeno. Kriva sam, Maestro, što sam te pretvorila u boga i dala ti božanski zadatak, a zatim bila razočarana kada ga nisi ispunio. Ljubav, partnerstvo i privlačnost, nevjera, bijeg, prijateljstvo, samo su neki od elemenata njihovog odnosa, kao sastojci dinamike planeta privučenih vlastitim gravitacionim silama od kojih ne mogu pobjeći.

I njezino slikanje nije tu da od nje zadovolji želju ega da postane slikarica, premda joj godi pažnja kolekcionara i slikara u New Yorku i Parizu, to je za nju sredstvo preživljavanja. Slikanje je tu kao odraz života, kao jedan alat kojim se služi da pobjegne boli i njezin jako konkretan odgovor na to što umjetnost treba da bude. Njezina umjetnost je intimna i personalna, na malim platnima koja stanu na njezin krevet za razliku od raskošnih murala koje slika njezin muž.

Frida nije svetica, zločesta je i prema sestrama i prema Maestru, posesivna i ima cijelu vojsku onih koji brinu o njoj. Ima i još manje lijepih detalja koji svjedoče o njezinoj okrutnosti i koji nam svjedoče o jednoj osobi od krvi i mesa. Ali to i nije bitno, jer iz Fride progovara sam život, njezina bol i njezine slike, njezina ljubav prema Maestru, to su tri elementa koji plešu jedan začarani ples do samoga kraja. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život. 


Knjiga je jednostavno prekrasna, prikaz intimnog života jedne osobe, daleko od svjetla galerije ili lijepih haljina kojima se ona pokazuje, u njezinom krevetu gdje leži nemoćna. Kao da pratimo jedan duh, ponajviše kronološki, ali prije na tom putu borbe i neposustajanja. Kao jedna inspiracija našem vlastitom životu. Kao poziv iskrenosti i ispunjenosti.

Borila sam se sa svojim demonom tako što sam ga ogolila, pokazala, prokazala. Bila sam nemilosrdna. Izmorila sam svoju bolest, isisavala je i iskorištavala. Žilavo sam joj se odupirala. Živjela sam u stanju stalne unutrašnje napetosti, podijeljenja na dva dijela koji se bore na život i smrt. Izvlačila sam bol iz dubine na površinu, a zatim je izložila svjetlu i pogledima, a demon to mrzi. Izlagala sam ne samo njeno lice, nego i tijelo i noge i rane i srce i trbuh i kičmu. . . To mi je davalo snagu. Moja je pobuna bila skandalozna jer ne samo što sam slikala, već sam slikala i bol i bolest! Bolesni ljudi to ne rade. (...) Ja sam pristala na svoju osudu.