Julijana Matanović: Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka

Čuvši da će se pri Filozofskom fakultetu otvoriti program za kreativno pisanje koji će voditi Julijana Matanović, poželio sam pročitati još jednu knjigu (uz prethodnu Zašto sam vam lagala koju pročitah prošle godine). Odabrao sam njezinu zbirku kratkih priča koja je bila nagrađivana. Neke priče su vrlo kratke, a neke dovoljno duge da imaju vlastitu dinamiku.

Najviše me dirnula priča Zapis o duši, o odnosu koji se stvara između pojedinca i jednog specifičnog mjesta. Nježna priča, zapravo ljubavna priča o susretu između autorice i Osijeka, gdje se ona neprestano njemu vraća, bilježeći kroz to vlastito odrastanje, vlastite mijene i šire društvene promjene. Zadnja priča u knjizi je zapravo tragična na nekoliko nivoa, svjedok rata koji je poharao Bosnu, Šuti, gluvo bilo. I treća priča koja me se je dojmila je Bilješka o piscu gdje sam dobio uvid u dinamiku profesora i studenata književnosti, jedan poseban svijet sastavljen od priča i knjiga, gdje dobivamo uvid i u najviši domet jednog književnog teksta: Ponavljala je da je iskrenost jedino pravo utočište pisca i strasnoga čitatelja. I to je možda jedna od glavnih odlika same autorice. 

Sve priče su ispričane u prvom licu, koje je uvijek žensko, i poznavajući životni put autorice iz prethodne knjige, ne mogu se oteti dojmu da je velik dio priča zapravo autobiografskog karaktera. Možda su zato sve priče vrlo autentične i kroz njih se provlači jedan glas. Dobivam dojam da je taj glas ustrašen i ponizan, kao da ima manjak samopouzdanja i strepi pred čitateljem kao što učenik strepi pred učiteljem matematike (ovo je skoro slika koju bi autorica upotrijebila). Gotovo da bi pomislio da je autorica savršeno uklopljena u rodnu ulogu koju joj je namijenilo društvo. 

Ipak, moram priznati da ima jedan komadić stila koji nalazim iritantan i koji mi otežava čitanje, a radi se o nepotrebnoj stilizaciji, svojevrsnom izbjegavanju direktnosti i traženju sućuti. Ponekad taj efekt postižu nepotrebni detalji, a ponekad preopširni opisi poznatih nam činjenica iz priče. 

Kako mi je ovo već druga njezina knjiga koju čitam, nalazim možda jednu bitnu sociološku karakteristiku kod autorice, a to je prešutna osuda komunističkog režima, i s njime povezani nacionalizam (koji je tek malkoc načet u spomenutoj priči o Bosni). Ono što pak smatram izvrsnim u tom profiliranju je prikaz klasne hijearhije koja je postojala i u komunizmu, i na selu i u gradu, između regija, gdje su jedni ipak bili jednakiji i vredniji od drugih, te da se uvijek nađe ljudi koji ne mogu odoljeti prilici da zgaze slabije od sebe kada im se za to ukaže prilika. 

I za kraj, jedan izvrstan citat kako se nasmijati nesreći u životu: Ipak se pitam po kojim je skriptama Bog polagao pedagogiju. 

Katharina Hacker: Die Habenichtse

Ich sollte sagen, dass es sehr schwierig ist, über dieses Buch zu schreiben. Vielleicht ist die Sprache für mich eine Barierre oder das Rythmus der Schriftstellerin, aber was sicher ist, dass ich dieses Buch nicht empfehlen würde.


Was haben wir drinnen? Ein Paar, Isabelle und Jakob, zieht von London nach Berlin um. Jakob ist ein Rechtsanwalt und Isabelle eine Designerin, sie leben in Lady Margaret Road, wahrscheinlich in einer reichen Umgebung von London. Sie haben keine Schwierigkeiten in London, um sich zu adaptieren, was wir für Fremden vermuten würden. Die Schwierigkeiten sind mit ihren Nachbarn. Ein ist ein Drogenhändler, der seine Freundin verloren hat. Es gibt auch eine Familie, wo die kleine Tochter Sara seelisch behindert ist. In einem Moment kommen diese drei Welten zusammen und es ist da wo wir sehen können, was für ein Mensch jeder Protagonist ist. Wahrscheinlich war das auch das Ziel von der Schriftstellerin, aber man konnte das viel viel schneller schreiben. Ich habe das Gefühl, dass man nicht ein ganzen Roman dafür braucht.


Es gibt andere Ereignisse, wie die Westeuropa nach dem 11. September, oder Deutchland nach dem Mauerfall oder nach dem Krieg. Verschiedene Leben sind inzwischen beeinflusst und so auch von den Protagonisten. Aber es gibt viel zu wenig Verbindungen mit der Handlung in London.


Das Buch hat Deuschen Buchpreis bekommt, was für mich auch eine Empfehlung für Lesung war. Der Preis ist nur ein paar Jahre alt und der Model war Man Booker Prize in England. Ich habe noch ein Buch in meiner Bibliothek, das diesen Preis bekommt hat und so kann ich sehen, was für ein Preis dieser ist.

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

Nisam nikada pročitao sve bajke Ivane Brlić-Mažuranić, osim onih koje sam našao na internetu ili na jednom CDu s animacijama. Naravno, najviše mi je u sjećanju ostala Šuma Striborova sa svojom krasnom ljubavnom porukom gdje nam je draža sva nesreća svijeta od sve sreće svijeta ako u njoj nema onog koga volimo. Sličnu duboku poruku ima i priča Bratac Jaglenac i sestra Rutvica, te Kako je Potjeh tražio istinu. U preostalim pričama nije uvijek jasno izrečena, premda možemo reći da skromnost, predanost, vjernost, dobrota, nesebičnost i ostale osobine uvijek pobjeđuju. Ipak se radi o dječjim pričama, pa je potrebno da snahe guje, zločeste maćehe i kivne dvorjane snađe i pravedan kraj.

Vjerovatno bi se mogla napraviti jasna sociološka analiza rodnih uloga u ovim pričama, npr. glavni zlikovci u pričama su uglavnom žene, osim u jednoj, a i u toj je čovjek nagovoren na zlo od vlastite žene. Ako izuzmemo taj aspekt, onda možemo uroniti u jedan čarobni svijet djece i odraslih, starih mudrih baka i djedova, najčarobnijih zlikovaca i nadnaravnih stvorenja. Također, igra jezika je prekrasna i jezični fond je velik, ne samo u imenima likova poput Toporko, Jagor ili Neumijka, već i u nizu riječi, koje su možda zastarjele, ali krasno zvuče. Ritam priča možda nije uvijek posve jasan, ponegdje priče vrludaju amo-tamo bez jasne pouke, ali nas s druge strane drže uronjenima u taj čaroban svijet.

Knjiga je naravno prisutna u svakoj gradskoj knjižnici. Za one kojima je korak lijen, postoji i tekst on-line.

Elyn R. Saks: The Center Cannot Hold

This book will demand courage from you, to start reading it, to continue reading it and finally to finish it. And then you will be left with your thoughts. Basically, talking about schizophrenia is not for weak-hearted, but still, it is a topic that needs to be addressed. This book offers an autobiographical account of schizophrenia really is, what is it like, how to live with it and so on. Although it reads mostly as a series of medical diagnoses, it reveals also a fragile human being behind the illness. And although we might have only one name for an illness, it actually masks a variety of human experience. In words of author's analysts:   Don't define yourself in terms of something which even many highly trained and gifted professionals do not fully understand. So, who is the person behind the illness?

She defined herself in three compartments, The Lady of the Charts, psychotic self, Professor Saks, a high achieving professional, and Elyn, a private person who wants to love and be loved. The story reads like interplay of these three characters and the basic story of each three is the following. The Lady of the Charts is her pain, the ongoing and returning psychosis, a suffering state of mind full of violent and irrational ideas. In one instance we gain a complete insider view, a paradox: This is a classic bind for psychiatric patients. They're struggling with thoughts of wanting to hurt themselves or others, and at the same time, they desperately need help of those they're threatening to harm. The conundrum: Say what's on your mind and there'll be consequences; struggle to keep the delusions to yourself, and it's likely you won't get the help you need. The governing story is of course of self-acceptance and also a wider acceptance from society. A story which is so strongly reminiscent of gay coming-out stories. It makes me wonder if we need another 40 years to fully understand and accept mental illnesses.

Then there is Professor Saks who tries to earn respect and love from the world by performing excellently, finishing degrees and mastering diverse areas like languages, law and psychoanalysis. Hiding behind the title of Professor is Elyn, a women so hard on herself that when she finally falls in love she is surprised to find out that it feels better than having an article accepted in an academic journal. One wonders how did this girl learn to be so uncompromising with herself?

The book is actually a victory for a patient of a psychiatric hospital who was deemed not capable of living a "normal" life. Yet, she has managed, but paid a big price to the stigma attached to her illness. Publishing this book under her real name is also a remarkable "coming-out" story and I admire her courage. And maybe she gave us the best advice how to approach people when they are psychotic. Not with fear, but with compassion. When you're scared, on the verge of a meltdown, you instinctively know to head someplace where you'll be safe; when you reveal something so intimate as psychosis, you want the witnesses to be people you trust. 

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Čitajući novu knjigu Dubravke Ugrešić imao sam pomiješane osjećaje. S jedne strane likovi starica prikazani u knjizi su jako simpatični i zaista sam ih sve do jedne zavolio. U prvom poglavlju upoznajemo autoričinu majku u njezinom stanu u Novom Zagrebu. Stara gospođa se polagano gubi, ali njihov odnos se jasno razotkriva u sitnicama. U drugom poglavlju tri stare zagrebačke gospođe - Pupa, Beba i Kukla - gdje je tek jedna od njih, Pupa, poznanica od autoričine majke i time poveznica s prvim dijelom, odlaze u češke toplice. Tamo priča poprima razmjere sapunice, ali na tako prelijep način, da sam samo želio čitati još. Ako su ljubići i sapunice tu da nam daju fantaziju o vječnoj i jedinoj ljubavi, ovaj dio knjige je tu da nam da viziju dirljive i fantastične starosti. I zaista, kada se Beba i Kukla voze u automobilu i snivaju o zajedničkoj budućnosti u Zagrebu, sretni smo što priča ima happy end.

Ono što mi je ostalo strano je namjera autorice da ispriča ove dvije priče jedne do druge. U prvi mah sam pomislio da se radi o jednoj priči, tako je bilo prikazano na koricama knjige. Priča koja meandrira od Zagreba do Varne u Bugarskoj i čeških toplica, valjda da da slavenski okvir ispričanome, zapravo ne postoji. Imamo tri nepovezne priče, od kojih je druga, odlazak autorice u Bugarskoj postoji van svakog konteksta. Sam ritam priče je niz naizgled nepovezanih odlomaka. Nema tipične naracije gdje smo iz jednog u drugi redak vođeni, već kroz niz malih isječaka slažemo priču. Što odlično funkcionira samo za sebe, ako se nalazi unutar jedne priče. Ali ako se tako gradi i priča romana, onda je to zapravo naporno. 

Treći dio knjige nisam ni pročitao, jer se radi o enciklopedijskom prikazu mita Babe Jage, tek zadnje poglavlje trećeg dijela koje ima snagu političkog manifesta, ali opet, van konteksta. Zasmetala me potreba da nam se mit Babe Jage prikaže enciklopedijski, umjesto da ga se ugradi u samu priču. Knjiga se na kraju doima uvelike nedovršenom. Imamo jednu ideju - prikaz ženske starosti u slavenskim narodima današnjice - koja je više akademska i tako nam je i predstavljena, kao da je autorica propustila napraviti kreativni dio posla. Možda sam propustio poantu? Stoga bi preporučio čitatelju da se koncentrira na dijelove koji se bavi staricama. 

Koje su zaista fenomenalne. Prikazane u svoj svojoj ranjivosti i ljudskosti, bez velikih nada u budućnost, barem ne na početku, već život koji se gasi, i dok se jedna opire, druga mu se prepušta, treća vodi rat. U prikazu njihovog unutrašnjeg života autorica je u potpunosti uspjela, možda čak i ponajviše u sapunastoj epizodi čeških toplica. Opet, slavenski okvir mi se čini posve irelevantan, jer njihova ljudskost ne poznaje jezične granice.