Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje

Čitajući novu knjigu Dubravke Ugrešić imao sam pomiješane osjećaje. S jedne strane likovi starica prikazani u knjizi su jako simpatični i zaista sam ih sve do jedne zavolio. U prvom poglavlju upoznajemo autoričinu majku u njezinom stanu u Novom Zagrebu. Stara gospođa se polagano gubi, ali njihov odnos se jasno razotkriva u sitnicama. U drugom poglavlju tri stare zagrebačke gospođe - Pupa, Beba i Kukla - gdje je tek jedna od njih, Pupa, poznanica od autoričine majke i time poveznica s prvim dijelom, odlaze u češke toplice. Tamo priča poprima razmjere sapunice, ali na tako prelijep način, da sam samo želio čitati još. Ako su ljubići i sapunice tu da nam daju fantaziju o vječnoj i jedinoj ljubavi, ovaj dio knjige je tu da nam da viziju dirljive i fantastične starosti. I zaista, kada se Beba i Kukla voze u automobilu i snivaju o zajedničkoj budućnosti u Zagrebu, sretni smo što priča ima happy end.

Ono što mi je ostalo strano je namjera autorice da ispriča ove dvije priče jedne do druge. U prvi mah sam pomislio da se radi o jednoj priči, tako je bilo prikazano na koricama knjige. Priča koja meandrira od Zagreba do Varne u Bugarskoj i čeških toplica, valjda da da slavenski okvir ispričanome, zapravo ne postoji. Imamo tri nepovezne priče, od kojih je druga, odlazak autorice u Bugarskoj postoji van svakog konteksta. Sam ritam priče je niz naizgled nepovezanih odlomaka. Nema tipične naracije gdje smo iz jednog u drugi redak vođeni, već kroz niz malih isječaka slažemo priču. Što odlično funkcionira samo za sebe, ako se nalazi unutar jedne priče. Ali ako se tako gradi i priča romana, onda je to zapravo naporno. 

Treći dio knjige nisam ni pročitao, jer se radi o enciklopedijskom prikazu mita Babe Jage, tek zadnje poglavlje trećeg dijela koje ima snagu političkog manifesta, ali opet, van konteksta. Zasmetala me potreba da nam se mit Babe Jage prikaže enciklopedijski, umjesto da ga se ugradi u samu priču. Knjiga se na kraju doima uvelike nedovršenom. Imamo jednu ideju - prikaz ženske starosti u slavenskim narodima današnjice - koja je više akademska i tako nam je i predstavljena, kao da je autorica propustila napraviti kreativni dio posla. Možda sam propustio poantu? Stoga bi preporučio čitatelju da se koncentrira na dijelove koji se bavi staricama. 

Koje su zaista fenomenalne. Prikazane u svoj svojoj ranjivosti i ljudskosti, bez velikih nada u budućnost, barem ne na početku, već život koji se gasi, i dok se jedna opire, druga mu se prepušta, treća vodi rat. U prikazu njihovog unutrašnjeg života autorica je u potpunosti uspjela, možda čak i ponajviše u sapunastoj epizodi čeških toplica. Opet, slavenski okvir mi se čini posve irelevantan, jer njihova ljudskost ne poznaje jezične granice.