Opet sam se poželio vratiti pjesmama Vesne Parun, jednoj posebnoj kombinaciji osjetljivosti i bogastva rječnika. Samo da nabrojim ih par iz ove zbirke zelena kiša, mir pokrajine, starenje sunca, crveni žar, šumna uvala, prah noći, ljubičasti ježevi u mraku čuvaju jezero, šapat svjetiljke. Čitajući je, imam osjećaj da se radi o jednom davno zaboravljenom i čarobnom svijetu. Već time što ona pripada generaciji moje bake, već njezin jezik djeluje pomalo arhaično. Prelazeći njezine stihove, kao da i u samom sebi otvaram nešto novo, jedna nova biljka koja raste iz jednog starog sjemena. Tako sam je prije mjesec dana odlučio ponijeti za svoj umjetnički spoj, samo popodnevno sunce, tratina i njezini stihovi. Još nisam naišao na pjesnika koji na mene ima sličan efekt, ni na jednom jeziku. Što još reći o njezinim stihovima? To su osjećaji zapleteni u prirodu, njezine slike, mirise i zvukove koji u meni izazivaju sjećanje na Požešku kotlinu. I premda Vesna Parun pjeva o Jadranu i moru, osjećam da je njezina osjetljivost na prirodu slična mojoj, i valjda je zato doživljavam tako bliskom.
Ovdje dajem jednu kratku pjesmu koja me je posebno dojmila:
Moj prijatelj zeleni potok u kome žive
Tri pastrve i jedna stara žaba
Nije me prepoznao jutros
Kad se prignuh da se u njemu
Rasanim.
Pomislih: možda sam bila odsutna
Dulje nego što voda i trava zajedno
Mogu da pamte sjenovita
Naša lica
U bjegu.
I knjižnici sam izabrao zbirku naslova Koralj vraćen moru iz 1988. Ali to je već kompilacija nekoliko ranijih zbirki objavljenim u 50-tim i 60-tim godinama. Ali eto pojavila se u meni želja da si kupim njezina sabrana djela, te da ih imam na dohvat ruke svaki puta kada poželim.
No comments:
Post a Comment