Glavna odlika likova je njihova nepraktičnost, što pak otežava bilo kakav suvisao razvoj radnje. Glavna nit bi možda bio odnos gospodina Raila i Jun, ali se s time isprepliće još nekoliko manjih radnji. Knjiga je puna malenih fantastičnih detalja, od koje bi posebno izdvojio glazbeni instrument humanofon. Radi se o zboru gdje svaki član pjeva samo jednu notu, a Pekisch svira s njima kao s glazbenim instrumentom. Jer ako baš ne može svatko otpjevati lijepo pjesmu, ako ne može čak pokriti ni sve note, autor prilazi ljudima demokratično i kaže kako svaki čovjek može otjpevati savršeno barem jednu notu, jednu koja je njemu svojstvena, a pod dirigentskom palicom Pekischa, zajedno mogu pjevati savršeno.
Ipak, iza jednog bogatstva detalja i niza metafora i slika, nisam uspio naći nikakav dublji smisao. Knjiga ne nosi poruku, nema poantu na kraju. Kako nema radnje, nema ni vrhunca ili katarze. Došavši do kraja osjetio sam razočaranje i čak svojevrsnu iritaciju. Knjigu mi je preporučilo dvoje ljudi, od toga Sonia koja predaje talijanski jezik u Rimu. Ona obožava muzikalnost njegovog jezika, te kada čita Bariccove knjige osjeća da je preda njom jedan stari prijatelj. Možda se muzikalnost izgubila u prijevodu s talijanskog na hrvatski? Kako bilo, Sonjina sljedeća preporuka za Baricca je Novocento, pa ću Bariccu dati još jednu šansu.
Autor je za ovu knjigu (u originalu Castelli di rabbia) dobio niz nagrada. Nakon nekoliko knjiga, autor je odlučio pokrenuti vlastitu školu pisanja, a zatim se počeo baviti i filmom.
Ja sam procitala njegovu "Svilu", i grozno mi je isla na zivce. Tako jednostavno, a tako jednostavno. Malo mi se to suplje cinilo.
ReplyDeleteOko Baricca su impresije prilično podjeljenje, da. :)
ReplyDelete